Giuseppe Tuntar

političar i novinar (Vižinada, 7.I.1882. – Buenos Aires, 2.VII.1940.)

Rođen je u Vižinadi 1882. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji. Školovao se u koparskom sjemeništu te gimnaziji. Nakon završene gimnazije, odlazi na studij u Graz, ali se zbog nedostatka financijskih sredstva vraća u rodno mjesto ne dovršivši studij. Godine 1904. ili 1905. pristupa Talijanskoj socijalističkoj stranci (Partito Socialista Italiano) u Austriji, čime započinje njegova politička aktivnost. Svoju političku misao propagirao je i kao dopisnik tršćanskog socijalističkog dnevnog lista „Il Lavoratore“ i pulskog lista „Il Proletario“. Godine 1905. u Puli je objavio manju knjižicu pod naslovom „Socialismo e questioni nazionali in Istria“ u nakladi pulskog tjednika „La terra d’Istria“, nastavljača lista „Il Proletario“. 

U samo nekoliko godina postaje istaknuti istarski eksponent radničkog pokreta, cijenjen zbog govorničkih kvaliteta, neiscrpne dinamičnosti i entuzijazma, prepoznatljiv po stalnoj aktivnosti u organiziranju političkih tribina, sastanaka i javnih akcija diljem čitave Istre. Od 1908. do 1910. godine obnašao je funkciju tajnika istarskih socijalista. U srpnju 1909. godine imenovan je članom upravnog tijela Pula čiji je zadatak bio priprema za nove izbore nakon krize. Godine 1910. preselio se u Goricu gdje je preuzeo upravljanje nad Zavodom za javno zdravstvo (Cassa Distrettuale per Ammalati). Njegov dolazak u Goricu predstavlja jedan od ključnih događaja u povijesti frijulanskog radničkog pokreta. Njegovim se zalaganjem sve više razvija lokalna socijalistička stranka, a on sam postaje poznat u goričkim političkim krugovima. Jedan je od prvih socijalista na goričkom području svjestan potrebe uključenja seljaka u borbu za njihova prava.

U vrijeme prvog svjetskog rata obolio je od asme, te je duže vrijeme proveo u bolnici. Bavi se tada prevođenjem ratnih vijesti austrijske komande za list „Il Lavoratore“. U tršćanskoj socijalističkoj stranci postaje sve utjecajniji od 1918. godine obzirom na svoje revolucionarne metode koje su se prilično razlikovale od dotada prevladavajućih ideja tršćanskih marksista. Bio je sljedbenik Lenjina i Oktobarske revolucije. Pripremao je radništvo za preuzimanje vlasti smatrajući da će se Austrougarska uskoro raspasti. Po njegovoj zamisli i djelovanju, trebalo je osnovati nezavisnu regiju pod vlašću sovjeta. Posebno se isticao u objavama i govorima protiv otpuštanja u brodogradilištima, te se stalno zalagao u prilog seljaka nasuprot interesima veleposjednika. Članke je objavljivao na talijanskom, ali i slavenskim jezicima. Čuven je njegov članak tiskan u tisućama kopija protiv nasilja nad slavenskim stanovništvom u Istri i Julijskoj krajini. Kao politički aktivist, pisao je za dnevni list „Critica“, naprednog ljevičarskog usmjerenja, gdje se zadnjih godina života i zaposlio. Bio je angažirani intelektualac, dobar poznavatelj četiri jezika i stručnjak za rimsku povijest. Umro je još relativno mlad u 58. godini života ostajući vjeran svojim idealima i ostavivši značajan trag u povijesti radničkog pokreta od rodnog mjesta do Južne Amerike.