Povijest

Na gradinama u okolici vidljivi su tragovi života iz pretpovijesti, antike i ranog srednjeg vijeka. Pokraj sela Ferenci u arheološkim istraživanjima početkom 50-ih godina prošlog stoljeća proneđeni su tragovi slavenske nekropole iz 7. stoljeća, a prvi pisani spomen iz 1177. govori o Vižinadi kao posjedu porečkih biskupa. U razdoblju od 12. do 15. stoljeća bila je leno različitih obitelji, a 1530. godine kupuje je grof Girolamo Grimani. Do 17. stoljeća mletačke je vlasti naseljavaju izbjeglicama iz Dalmacije i drugih krajeva koji bježe pred osmanlijskim osvajanjima.

Imala je luku na rijeci Mirni u Baštiji, a u zidu nekadašnjeg fontika na povijesnom trgu i danas  stoji ploča s cjenikom prijevoza za različite vrste proizvoda kojima se trgovalo.

Vižinada je bila jedno od glagoljskih središta u kojima se glagoljicom pisalo do 17. stoljeća.

 

SPOMENICI KULTURE kamena tablavenecijanski lav

Povijesno središte Vižinade čuva niz kulturnih i etnografskih spomenika. Na središnjem mjesnom trgu sačuvan je kameni reljef VENECIJANSKOG LAVA iz 15. stoljeća. Ispod reljefa je KAMENA TABLA ugrađena 1726. godine u fasadu nekadašnjeg fontika (skladišta) palače koja svjedoči o bogatoj gospodarskoj aktivnosti – u Vižinadi se plaćao ukrcaj i iskrcaj različite trgovačke robe u lučici Baštiji na rijeci Mirni. A ispred fontika na trgu je 1772. godine izgrađena mjesna CISTERNA s dva bunara, prema projektu čuvenog rovinjskog arhitekte Simonea Battistelle, nedavno potpuno obnovljena.

most na parenzaniUSKOTRAČNA PRUGA PARENZANA, porečka ili vinogradarska pruga, izgrađena je na samom početku 20. stoljeća, a gradnja je regulirana posebnim zakonom austrijskog parlamenta. Spajala je Trst s Porečem, a predviđen produžetak do Kanfanara, gdje bi se spojila na glavnu prugu Divača-Pula, nije izgrađen. U svibnju 1900. počela je gradnja pruge široke 76 centimetara, koja je puštena u  promet 15. 12. 1902. godine. Na putu od Trsta do Poreča bio je niz tunela, zavojitih i strmih uspona i silazaka. Najatraktivniji dio na nekadašnjoj trasi pruge i danas je onaj koji se od Oprtlja i Završja spušta pa potom diže prema Motovunu, a od Motovuna preko Baldaša stiže do Vižinade. Taj dio Istre sada je dostupan kao pješačka i biciklistička staza, a tu je i druga najviša točka koju je nekadašnja Parenzana dosezala – 273 metra nado morem i očuvan kameni vijadukt pod naseljem Sveti Vidal.

Pruga je bila nerentabilna, stvarala je gubitke, pa su je talijanske vlasti 1935. godine ukinule, demontirale i zamijenile autobusima. Jedna od legendi o Parenzani kaže da su Talijani demontirali prugu i pokušali je brodom prevesti u Abesiniju, ali je oluja potopila brod i tračnice su zauvijek ostale na dnu Mediterana.

O Parenzani su ostale priče, legende i fotografije, a velikim dijelom do danas su preživjele i stanice uz prugu, premda nisu obilježene. Općina Vižinada uspomenu na Parenzanu oživljava otvaranjem za posjetitelje staze kojom je nekada išla pruga i organiziranjem biciklističke utrke koja nosi ime uskotračne porečke pruge.

CRKVE

Na području Vižinade povjesne crkve nisu samo spomenici arhitekture, nego i vrijedni spomenici likovne kulture, budući da u svojoj unutrašnjosti čuvaju cikluse ili dijelove ciklusa zidnih slika.

Crkva Blažene Djevice Marije na Božjem Polju – je grobljanska crkva koju spominju još u 12. stoljeću, a današnja jednobrodna kasnogotička građevina potječe iz 15. stoljeća. Povrh njenog višekutnog svetišta zvjezdasti je rebrasti svod ukrašen freskama koje živim bojama prikazuju likove evanđelista, apostola i anđela. Freske su temeljito restaurirane u 18, stoljeću, a nedavno su očišćene i obnovljene suvremenom tehnologijom. Dijelovi zidnih slika sačuvani su na zidovima svetišta i crkvene lađe. Od 1536. do 1805. godine uz crkvu je postojao samostan franjevaca glagoljaša, a crkva na Božjem Polju i danas je mjesto hodočašća vjernika iz cijele Istre na blagdan Vele Gospe.  

Crkva sv. Ivana Krstitelja – smještena je uz glavnu prometnicu iznad povijesne jezgre. Građena je u 13. stoljeću kao jedna od desetak dvoapsidalnih crkava u Istri, koje su svojevrsni arhitektonski kuriozitet. U vrata je uklesana 1593. godina, koja vjerojatno obilježava veće građevinske radove, odnosno obnovu. U crkvi se povremeno organiziraju izložbe.  

Crkva svetog Barnabe – druga vižinadska crkva koja je u 12. ili 13. stoljeću izgrađena kao dvoapsidalna, a u 17. ili 18. pregrađena je i povišena. U 14. stoljeću čitava je crkva oslikana iznutra prikazima iz Kristova života i Posljednjim sudom. Freske su nedavno obnovljene, a tom je prilikom na njima pronađeno tridesetak grafita pisanih glagoljicom i latinicom. Glagoljski grafiti ove crkve-slikovnice otkrivaju imena i detalje života nekadašnjih stanovnika, prvenstveno popova glagoljaša i njihovih učenika-žakana. Oni su oštrim predmetima, nerijetko još nevještom rukom ispisivali tek naučenim slovima svoja imena, kod kojega su popa stanovali, od kuda su došli i koje godine. A uzastopne crtice i križići uparani u zid predstavljaju evidenciju župnika o održanim misama. Sačuvani kameni ulomak natpisa govori da se u Vižinadi glagoljicom pisalo i u 17. stoljeću.

 Crkva svetog Roka – dva kilometra zapadno od Vižinade, na brežuljku uz trasu nekadašnje uskotračne pruge Parenzane.

 Župna crkva svetog Jeronima – neoklasicistička je građevina  građena između 1837 i 1840. godine na mjestu prijašnje iz 16. stoljeća. U njoj se čuva slika s prikazom Bogorodice Zorzija Venture, izvorno iz crkve na Božjem Polju.

Kapelica u Jadruhima – izgradio ju je 1908. godine Pavao Simonović, a zanimljiva je jer je „čuvaju“ da lika žandara.

 

LEGENDE

O Atili, vođi hunskih osvajača i u Istri su sačuvane brojne legende koje mu pridodaju nadnaravne sposobnosti. Uvriježeno je vjerovanje da je Atila bio strašan čovjek, biće poteklo iz veze čovjeka i psa, mnogi smatraju da je bio beskrupulozan i krvoločan osvajač. Na kamenom nadvratniku groblja na Božjem Polju isklesan je, smatra se, lik Atile. Zašto na ulazu na groblje? Sakupljači legendi reći će da to nije neuobičajeno mjesto, budući da su praznovjerni bili uvjereni da i sam Atilin lik štiti od zloduha. Na Božjem polju strašno lice osvajača brani zlodusima uznemiravanje duša u pokoju.

Božje Polje je mjesto koje plijeni idiličnošću krajolik svojevrsnoj osami na kojoj je izgrađena crkva na vrhu brežuljka. Pogled na nju s glavne ceste ostavlja dojam kao da je riječ o nekom čudnom brodu nasukanom na izdignutom hrptu stijene. Nije, stoga, ni čudno da su o građevini i slikama u njenoj unutrašnjosti, koje šarenilom pobuđuju maštu, u davna vremena krenule priče o vilama i gradnji crkve. Jednu, još neobjavljenu štoriju zapisao je Drago Orlić:

-Znate, teto, zašto Arena u Puli nima krova?

- Znan, znan, dite moje, ter to svi znaju. Renu su zidale vile z dubrove, a kad peteh zakukuriće, kad se kršćani bude, one ujdu u dubrove. Ma ti dite moje ne znaš, a ja znan, zašto vile nisu finile pokriti Renu drugu ili tretu noć.

- A zašto, teto?

- Zato ča vile fine svako delo samo u jenu noć. Bi reći da Reni ne rabi krov, aš da rabi bi bija učinjen još unu prvu noć. Ja još jeno znan, a ti dite moje ne znaš, ča su vile u jenu noć uzidale.

- A ča to, teto?

- Vile su crikvu na Bojžen polju, poli Vižinade, uzidale u jenu noć. I to od trde grote, od tesanci.

Događanja
Informativni godišnjak
Domaća web tržnica

Domaća web tržnica